Moje ime je Fran Soldatić. Učenik sam 1. sb razreda. Član sam Stolnoteniskog kluba „Opatija 08“. Stolni tenis ne treniram jako dugo, posljednje 4 godine, ali mogu reći da sam nakon dosta godina treniranja raznih sportova, od plivanja, atletike pa do ribolova, napokon pronašao sport u kojem sam se pronašao i koji uistinu volim igrati. Osim samog sporta, tu su i druženja s ostalim članovima, putovanja i natjecanja, ono što dane bavljenja sportom čine zanimljivima i zbog čega s velikom srećom svakodnevno idem na treninge.
Sva sportska putovanja su na svoj način zanimljiva, prvestveno zbog turnira i postizanja određenih rezultata, ali posljednje putovanje na koje je nas petoro članova odveo naš trener Diego će posebno ostati u sjećanju. Ovog rujna otputovali smo, ni manje ni više, već u Južnu Koreju, u njihov glavni grad Seul. Moje prvo putovanje avionom i još tako daleki put. Uzbuđenje je bilo veliko. Južna Koreja je poznata kao zemlja u kojoj je stolni tenis jako važan sport baš kao i u Kini. Trener nas je upozorio da ćemo puno trenirati, po 7-8 sati boraviti u dvorani i pokušati se uklopiti u dnevni ritam treniranja njihovih igrača. Trenirali smo u njihovom Nacionalnom centru za djecu, a ono što nas je najviše iznenadilo je ta njihova discipliniranost i poštovanje prema ovom sportu, a posebno prema odraslima i svojim trenerima. Škola im traje do nekih 14 sati, a potom ulaze u dvoranu i tamo ostaju do 19 sati, i tako svakodnevno. Dok treniraju nema priče, smijeha i zafrkavanja kao kod nas. Ozbiljnost do kraja. Imao sam priliku igrati s izvanrednim igračima, od kojih su mnogi bili mlađi od mene. Posljednja dva dana boravka odigrali smo i turnir u kojem je, moram priznati, umijeće bilo ostvariti i pokoji bod, a kamoli pobjedu.
Grad Seul je veličanstven, svjetski u svakom smislu, od predivno uređenih tematskih parkova do ogromnih poslovnih nebodera. Sve je jako veliko, prostrano, uređeno i uredno. Oduševila me je Starfield knjižnica smještena nedaleko Seula u modernoj zgradi stakleno-čelične konstrucije s policama punih knjiga od poda do stropa. Izgleda jako moderno i futuristički. Kada smo već kod knjiga, stanovnici Juže Koreje jako puno ulažu u obrazovanje, a negdje sam pročitao podatak da je jedan od najcjenjenijih i najplaćenijih poslova, posao učitelja. Posjetili smo i glavnu Seulsku atrakciju Namsan toranj s kojeg se prostire predivan pogled na Seul. Stanovnici Juže Koreje su iznimno ljubazni i susretljivi i jako im je bitno da se gosti osjećaju ugodno u njihvoj zemlji. Hrana je također zanimljiva s puno riže čak i u desertima. Jede se sa štapićima kao u Kini.
Putovanje u Južnu Koreju bilo je iznimno iskustvo koje bi rado ponovio. Od Južnokorejaca možemo puno naučiti, a posebno zadivljuje disciplina u svemu čime se bave kao i odnos mladih prema odraslim članovima društva koji je pun poštovanja i brige. Njihova ljubaznost i poniznost je toliko dirljiva da je nemoguće imati loše mišljenje o tim ljudima. U sportskom smislu, boraviti u Južnoj Koreji značilo mi je puno, upoznao sam jedan novi pogled na sport i igrao s vrhunskim igračima, neprocjenjivo iskustvo.
Fran Soldatić, 1.sb
