Na ovogodišnjem 21. Literarnom natječaju „Blaženi Ivan Merz“ namijenjenom srednjoškolcima katoličkih škola Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine sudjelovala je i naša učenica Anne Marie Arzon (2.k). Njezin je rad Što oči znače duši osvojio treće mjesto. Tema je natječaja bila Čini se da se po pogledu i ljepoti lica često odrazuje duša. Mentorica Anne Marie je prof. i dipl. knjižničar Sunčana Martinčević.
Natječaj su 2004. godine pokrenuli profesori Nadbiskupske klasične gimnazije iz Zagreba u spomen na svojega kolegu profesora francuskoga i njemačkoga jezika Ivana Merza, kojega je papa Ivan Pavao II. nazvao „…istaknutim laikom u svjedočenju Evanđelja.“
Nagrada se dodjeljuje najboljim literarnim radovima nadahnutim promišljanjima blaženika koji je tisućama mladih postao ideal i uzor kršćanskoga života.
U nastavku objavljujemo i njen rad. Bravo Anne Marie!
Što oči znače duši?
Mnoga lica ispod uredne vanjštine skrivaju srce koje u sebi nose više boli nego što je kapi u moru. Pod oklopom lažnih osmijeha i slatkih riječi čuvaju svoje osjećaje, divlje i surove, svezane i pokrivene, tako da ih nitko osim njih ne može vidjeti. Takvi ljudi služe kao stup svima osim sebi – dopuštaju drugima da na njima grade nebodere, palače, carstva i ne popuštaju pod težinom tereta koji im je natovaren na leđa. Opterećeni svijetom i njegovim očekivanjima, ne obraćaju pažnju na dušu – jedino pravo blago koje svako biće nosi, blago toliko vrijedno i značajno da ne može stati u okvir koji nazivamo tijelom. Duša daje čvrstoću kostima i boju krvi, ljepotom nadilazi sve. Tako je divna, a često zanemarena. Ljudski rod kao da se oglušio na njezino postojanje pridodajući više važnosti svemu osim brizi za dušu koja će jedina preostati nakon što od ovog svijeta ne ostane ništa osim pepela. Upravo tu leži njezina prava dragocjenost – oceani će presušiti, planine će se smrviti, tijelo će se pretvoriti u prah, a ona će nastaviti živjeti kao zvijezda na nebu, moćna, neograničena, beskrajna. Možda upravo zato pjesnici nazivaju oči zrcalom duše – jer one su jedini dio nas koji ne gubi sjaj mladosti ni u sjenama starosti, odražavajući sliku srca čovjekova. Poput dva jezera koja vodom diraju središte Zemlje, stoje usred pustinje koja s vremenom sve više presušuje. Vrući dani i hladne noći ostavljaju pukotine na tlu kao vrijeme koje doziva bore na naše lice. Često se na njih gleda kao na nametnike kojih se treba riješiti, ne shvaćajući da te brazde krase lice kao cvijeće proljeće.
Lice, često naizgled izmučeno, odraz je godina koje smo proživjeli. Sa svim usponima i padovima zapisanima na njemu tvori jedinstvenu priču iza koje uvijek stoji isti Pisac. Priča je to o našim precima, o svim naraštajima čije smo ljubavi mi plod. Ono je dokaz, pokazatelj, podsjetnik da život nije slijepa ulica, već trnovit put s mnogim raskrižjima i stranputicama, pun emocija i iskustava, ali bez naznaka kakav je sljedeći zaplet koji nas očekuje ili kakav bi nas kraj mogao snaći. U tome i jest ljepota života – u iščekivanju nove stranice koju ćemo ispisati tintom ili natopiti suzama, bilo sretnim ili tužnim.
Na nama je koliko ćemo pouka iz života uzeti i iskoristiti za izgradnju vlastite nutrine. Hoćemo li dopustiti našoj duši da se uzdigne u nebesa za kojima žudi ili ćemo ju duboko zakopati, utkati je u tamne predjele i zauvijek je odcijepiti od svjetla?
Jedno je sigurno. Ako se tlo poznaje po svojim plodovima, onda se duša prepoznaje po očima iza čijeg se pogleda skriva.
